TREBAM SAVJET
Nisam sigurna sto napraviti... znam da ce na kraju odluka biti moja, ali stvarno me zanima misljenje drugih... treba mi neki dobar savjet...
O cemu se radi... pa tema je vec izlizana...ljubavna, iako vjerujem drugacija od ostalih i mozda nerazumljiva svima.
...Pocelo je jos prije par godina(ljeto) kada smo se upoznali. Kacili smo se neko vrijeme i onda zavrsili skupa, nakon prve veceri pitao me... tebi ne smeta to sto se ja zovem E****... bilo mi je cudno sto me to pitao, jer takvo sto ne pita se nakon prvih poljubaca, al rekla sam mu da mi smeta ne bih imala nista s njim...ali moram biti iskrena da mi je ta misao i prije njegovog pitanja prosla kroz glavu. Postali smo decko i cura...ljeto je trajalo...zaljubili smo se, nikad se nisam tako osjecala, ali dosao je i dan kada se morao vratiti kuci...oboje smo plakali... osjecala sam da vise nista nece biti isto kao prije...vise nece biti tako nevino... Mjeseci su prolazili, culi smo se jako cesto... stigla je zima i on je dosao na vikend... bilo nam je dovoljno da izdrzimo do sljedeceg ljeta... Cesto sam plakala, prijateljice su me tjesile, pokusavale nekog namjestiti...ali ja to nisam htjela...
Stiglo je i drugo ljeto...godina dana je prosla, ja sam ga htjela zaboraviti...ali jednostavno nisam mogla...Nije mi htio javiti dan kada ce doci...iznenadio me:-) Bila sam tako sretna... a i on je bio... Iskreno govoreci mene je bilo strah...cega? Nisam htjela opet patiti kada ode...taj osjecaj poznavala sam predobro!!! On je osjecao isto...strah... Prekinuli smo... Razlog prekida bio je bezvezan...nije mi htio priznati strah koji je osjecao...ljeto je prolazilo, ja sam patila, patio je i on... Tu vecer kada smo prekinuli plakala sam kao nikad u zivotu, plakala sam jos dugo... pokusala sam ga zaboraviti, al nisam mogla...niti jedne usne nisu mogle zamijeniti njegove!!! Poslala sam mu poruku... pomirili smo se... iako sam ja isla na put rekao mi je da zeli biti sto je vise moguce samnom...Rekao mi je da me voli... to mi je bilo dovoljno...
Ljeto je zavrsilo...mjeseci su prolazili, zima je dosla... ja sam isla kod bake, a on je htio da dodem i kod njega par dana... tako sam i napravila... proveli smo zajedno par noci u hotelu... mislim da je tu svaki komentar suvisan-uzivali smo. Razgovarali smo i otvoreno sam mu rekla da je meni jasno da je on musko i da razumijem da ne moze apstinirati godinu dana i ako bude imao neku curu, necu imati nista protiv... neka mi samo kaze... Nije nista rekao... lezali smo na krevetu... pogledao me, njezno poljubio i cvrsto zagrlio.
Doslo je i trece ljeto... ovo ljeto... ponovno me iznenadio svojim dolaskom... Sto reci... nismo bili zajedno gotovo cijelo ljeto... ja sam izbjegavala mjesta i ulice gdje bih ga mogla sresti, a on isto tako... nismo razgovarali... priblizavalo se vrijeme njegova odlaska... falio mi je... poslala sam mu poruku... pomirili smo se... i ja sam njemu falila, al odlucili smo vise se ne vezati...
Otisao je... nismo se stigli vidjeti prije njegova odlaska... culi smo se dan poslije... rekla sam mu da mi je zao sto se nismo vidjeli jer sam htjela s njim razgovarati, reci mu sta ima novog kod mene... al eto...sad mu mogu samo zazeljeti da bude sretniji sto je vise moguce, da me ne zaboravi i neka se javi nekad... rekla sam mu da ga jos uvijek volim... ne znam da li sam pogrijesila... rekao mi je da kada sam mu rekla da bude sretan jedino na sto je pomislio bilo je to da jednom nekoga voli kao sto sada voli mene, rekao je da ga tako boli cijelo ovo ljeto... svi ti dani koje smo mogli, a nismo proveli zajedno, boli ga... pitala sam ga zasto je bilo tako kada nije moralo... rekao je da se nikada u zivotu nije tako osjecao, bilo ga je strah i jednostavno je pobjegao... bojao se toga sto se osjeca kao na sedmom nebu sa najvecim krilima...pitala sam ga da li bi me htio opet vidjeti... rekao mi je da bi me zauvijek gledao... rasplakala sam se... zvao me da ponovno dodem u njegov grad... na vikend...zeli me vidjeti... zeli me kraj sebe bar na kratko...
Ja ne znam sto napraviti... sad se sigurno pitate u cemo se nasa prica razlikuje od drugih... stvar bi bila puno laksa kada bih mogla to reci mami, tati... ili nekoj prijateljici... ili kada bi on mogao... al jedni ne razumiju, a drugi...
O cemu se radi... nasa ljubav je i s jedne i s druge strane roditelja zabranjena... zasto... ne zbog mene same ili njega, vec zato sto nismo iste vjere... meni mama kaze da bi me se tata odrekao kada bi saznao da imam decka koji nije nas, on mi je rekao da je njemu isto tako... mozda cak i gore... To zvuci smijesno, al je istinito... kao da jos zivimo u proslom stoljecu... i iako drustvo pokusavamo unaprijediti, razviti... zivimo u takvom okruzenju... ma ne znam... u takvom okruzenju u kojem pate dva srca, dvije duse... a sigurno nas ima jos...
Nasa veza nema buducnosti... ali mi se svejedno volimo... rekao mi je da je cijelo ljeto mislio da ima sve sto mu treba... al osjecao je da mu nesto fali... rekao je da glava govori jedno, al bez obzira na to srce diktira ono kako ces se osjecati...
Ja sada ne znam sto napraviti... da li da odem kod njega za vikend,vozim se 8h i da se vidimo jednom za kraj... Ili da ne idem... da ostane na tome sto je sada... Patiti cu, patit ce i on... al mozda vrijeme izlijeci rane... ne znam, stvarno ne znam... znam da cu ja na kraju donijeti odluku... al zanima me sto drugi misle...treba mi neka trijezna, neutralna glava... Ne moja kojom se non stop vrti recenica mog tate: Zenska su glupe, a muski bezobrazni...
Pomozite...
